Posljednji put kad sam vidjela Eyese bio je na Back in Blood turneji u Zagrebu, i da, otad ih nisam bila vidjela skoro godinu i pol, što su zapravo eoni u srcu jednog fana... ali kad su napokon objavljeni datumi proljetne Dark Decadence turneje po Europi, stvari su počele izgledati bolje. Ipak, nakon toliko vremena, haos osjećaja bio je neizbježan - iščekivanja, napetost, sreća i strah, sve u jednom zadivljujućem vrtlogu koji je rastao dok su se dani do polaska u Italiju približavali.

Pošto su datumi u Italiji bili najprihvatljiviji u pogledu odsustva od svakodnevice (vikend) a i relativno najbliži, u noći sa četvrtka na petak, 08. aprila, krenula sam put prvog mjesta održavanja koncerta - gradića Passignana sul Trasimena na samoj sredini ove zemlje. Put je bio dug (oko 14 sati), ali kao i sva druga putovanja koje sam preduzela svih ovih godina zbog The 69 Eyes, svakako je vrijedio! Prednost pronalaženja samog kluba u kojem je gig je taj što ćete ga lako prepoznati po gomili u crno obučenih ljudi - i tako je bilo i ovaj put. Također sam imala priliku upoznati Martinu iz talijanskog streetteama i Noru iz meksičkog odjeljka, pa smo provele neko vrijeme u uzbuđenoj diskusiji o večerašnjem nastupu. "Za samo koji sat ću opet vidjeti svoj najdraži band!", stalno mi je odzvanjalo po glavi, iako to nikad sasvim 'ne legne'...

Koncert je otvorio jedan lokalni band, da bi stage preuzeli Crashdïet iz Švedske, grupa za koju sam prvi put čula nešto prije tragične smrti tadašnjeg pjevača Davea Leparda 2006. godine, te me je zanimalo koliko su se uspjeli muzički oporaviti i nastaviti svoj put prema gore. Tokom energijom nabijene svirke, Simon Cruz, koji je preuzeo mikrofon i svojim izgledom i stavom itekako slijedi glavne slogane Crashdïeta, svakako je uspio prikazati svoju mladenačku buntovnost i sve ostalo što ovaj band čini privlačnim sleaze generaciji '10. Kratak ali sladak, koncert je završio iskrenim oduševljenjem i onog dijela publike koji su Šveđane po prvi put čuli upravo tu noć, a zatim je zavladao mrak...

Riff Jacea Everetta i "Bad Things" prolomio se kroz prepoznatljivu 69 maglu i tad sam shvatila da je njen plesni ritam stvarno savršeni intro za gig The 69 Eyesa! Iako se činilo da nema fanova američke vampirske serije "True Blood" (od koje potiče i sama pjesma) u publici, nabrijani i nadasve profesionalni Helsinki Vampiri su izašli na stage i odsvirali set od kojeg zastaje dah! Obzirom da je koncert počeo kasnije od predviđenog (usljed kvara na oba tour busa) i posljedica po sami gig, Eyesi nisu dopustili da se to uopće vidi na stageu, čime divljenje zaista postaje veće. Publika u Auditorium Urbanu imala je priliku čuti presjek izdanih albuma u posljednjih cca 15 godina, iz čega bih, pored standardno dobrih "Devils" i "Brandon Lee", izdvojila fantastičnu raniju verziju "Velvet Touch" s albuma Savage Garden. Zvuk zvona na početku i nezaboravni riff gitare - još jednom su Eyesi podarili fenomenalno iznenađenje prisutnim fanovima - a suvišno je opisivati koliko ova pjesma zvuči dobro uživo!

Passignano je dobio još jedan poklon u vidu malog akustičnog dijela pri kraju seta, koji je pokazao ljepotu jednog unplugged koncerta The 69 Eyes, koje su u više navrata imali prilike vidjeti njihovi fanovi u Finskoj prije Dark Decadencea. Ipak, ni akustične izvedbe njihovih pjesama ne gube na sirovosti i žestini gothic rocka, naprotiv, činilo se da pjesme poput izvedene "Feel Berlin" dobijaju sasvim novu, atraktivnu dimenziju. Jussi je predstavio akustični dio i svoje kolege iz banda i za tren, činilo mi se, sve se već završilo. Kraj su osladile prethodno spomenuta 'The Crow' pjesma i himna "Lost Boys", i finski rockeri su ovaj put zauvijek otišli sa stagea...

'Divlji dečki' iz Hardcore Superstara su nakon više od sat vremena počeli svoj set (što znači, tek nakon 1 ujutro), no bez obzira na kašnjenje i sve tradicionalne probleme tokom jedne turneje, pružili su svojim fanovima sve i jednu planiranu pjesmu i zapalili Auditorium Urbani. Između setova sam upoznala i Simona iz Crashdïeta i provela neko vrijeme s njim u neformalnom prijatnom razgovoru, koji je potvrdio moj dojam o njemu kao mladom i perspektivnom pjevaču koji može postići mnogo ne bude li krenuo destruktivnim putem. Kada je triple bill koncert konačno završio, činilo se da ima tek nekoliko trenutaka do izlaska sunca na prelijepoj obali jezera Trasimeno, a moja ekipa i ja smo krenuli put drugog cilja po redu - talijanskog ljetovališta Pinarella di Cervia na obali Jadrana.

Prijeko potreban odmor smo dočekali u jednom od hotela u Pinarelli, do koje smo došli nakon 'laganih' 3 sata vožnje kroz srce Italije. Dan je donio vrućine nalik ljetu i pravi osjećaj ljetovanja, što je bilo malo nezgodno kada se u obzir uzme činjenica da se na jedan 69 koncert ne može baš doći u sandalama i nekakvim stvarima za sunčanje! Srećom, predvečerje je donijelo malo olakšanje, pa smo se Claudia, moja stalna suputnica tokom 69 putovanja, i ja uspjele bez problema 'obložiti' lažnom kožom i doći do Rock Planeta u kojem se održavao gig. Međutim, unutra je bila druga priča! Sam klub je kvalitetno uređen, ali velika gužva i nedostatak dobre ventilacije učinili su ostanak borbom za dašak zraka. Unatoč tome, ugođaj koncerta je bio 100% bolji od onog prethodne noći! Dobra atmosfera koju su dodatno raspirili Crashdïet postala je užarena na intro True Blood, a fanovi su je odmah počeli pjevati i vrištati na dolazak samih Eyesa na stage! Koncert su otvorili opet s "Devils", zatim su uslijedile "Dance D'Amour", "Wings & Hearts", "Christina Death" i doista jedna od mojih omiljenih - "Still Waters Run Deep", koju sam zadnji put čula prije više od 5 godina! Nažalost, Pinarella nije dobila akustični dio, pretpostavljam zbog malog stagea ali i previše žive publike, no vidjelo se da Eyesi apsolutno uživaju u nastupu, pa su zato publici u Rock Planetu podarili i "Never Say Die", te "The Chair" na bisu. Sve u svemu, savršeno odrađen set!

Užarenost (i doslovna i prenesena) nastavila je u valovima prolaziti klubom, a nakon koncerta provela sam nekoliko ugodnih sati u druženju s Baziejem! Uvijek nasmijan i pristupačan, tokom našeg razgovora otkrio mi je neke detalje u vezi turneje i setliste, kao i šta se tačno desilo prethodnih dana zbog kvara tour buseva. Ne samo to, na kraju smo, uz par njegovih talijanskih prijatelja, isto članova bandova, nazdravljali uz domaće talijansko piće (čije ime sam zaboravila u istom trenutku) i smijali se nekim zanimljivim događajima sa prethodnih turneja. U pola 4 ujutro, Eyesi i ekipa su morali krenuti, a mi smo se pozdravili i zagrlili do sutra nevečer!

Pune prelijepih utisaka i s novim prijateljstvima, Claudia i ja smo se vratile u hotel i odmorile prije zadnjeg dana, koji se pokazao kao najiscrpljujući od svih. Naime, Trezzo Sull'Adda je doslovno mjesto s tri stanovnika i potpuno nalik Hobb's Endu iz filma "U raljama ludila" - stvarno smo bili na korak do ludila jer je ovo mjesto skoro nemoguće pronaći! Umjesto 'laganih' 4 sata vožnje, nakon lutanja po Milanu i ukupno 10 sati u autu, te milijun upita za put (iako smo imali navigaciju, ista se dokazala kao beskorisna usljed već spomenute 'twilight zone' kvalitete skretanja i sl.), došli smo pred Live Club u zadnji čas.

Klub je velikog kapaciteta i bio je ispunjen maltene do zadnjeg mjesta zbog blizine Milanu i mnoštva fanova koji su jedino bili u mogućnosti posjetiti ovaj koncert. Crashdïet su spektakularno dočekani od strane, činilo se, hiljada i hiljada mladih Talijana koji su revitalizirali sleaze pokret 80-tih godina i svoje nove idole ispratili uz burne ovacije i prizivanja. The 69 Eyes su i ovdje bili u zlatnoj sredini, a kad je počela "Bad Things", pjevanje se prolomilo iz grla i njihovih i Hardcore Superstar fanova, bez razlike. Sam koncert ponudio je sočnu mješavinu velikih 69 hitova, nalik setlisti iz Passignana, jer su fanovi u Trezzu bili počašćeni i akustičnim dijelom, a na samom početku dočekao ih je klasik "Ghettoway Car", koja doista zvuči kao da odavno pripada njihovom setu. Akustična "Feel Berlin", te Elvisov "Heartbreak Hotel" bile su stvarno pjesme za pamćenje! Jyrki je savršeno kanalisao svog unutarnjeg Elvisa, te počastio publiku i s par presleyjevskih pokreta. "Lost Boys", kao i prije, uvijek dođe prebrzo i prerano, najavljujući moj kratki oproštaj s bandom do posljednjeg koncerta u Stockholmu, nekoliko dana kasnije.

Pošto je postalo nemoguće zadržati glavu na ramenima prije nastupa Hardcore Superstara, Claudia i ja smo se odlučile povući na gornju etažu kluba i u miru promatrati koncert. Do ove turneje nisam znala da ovi Šveđani imaju toliko fanova u Italiji i općenito Europi, ali još jednom su pokazali snagu co-headlinera pjesmama poput "Bag On Your Head" i "Last Call For Alcohol", kojima su, uz ostatak seta, totalno raspomamili publiku. Nakon koncerta smo opet vidjele 69 limuzinu ispred stražnjeg ulaza i par Jyrkijevih obožavatelja ispred, koji su ga strpljivo čekali, a mi smo se zaputile ka autu i polako kući.

Nisam imala gorak osjećaj rastanka kao inače, jer me je za samo par dana čekalo putovanje u rodnu zemlju Crashdïeta i Hardcore Superstara, na još jedan, posljednji u redu, koncert Dark Decadence turneje, ali mi je svejedno bilo pomalo žao što se čitava talijanska avantura završila. Uz to, osjetila sam još veće poštovanje prema The 69 Eyes u vezi neumornog touringa po Europi i svijetu, jer sam u samo 3 dana osjetila veliki umor i jedva dočekala dolazak kući, stoga veliki respect, dečki! Pružanje neopisivog osjećaja fanovima tokom svakog koncerta stvarno zahtijeva veliko žrtvovanje, ali i nemjerljivu ljubav prema muzici i publici koja je sluša. Uz to, osjećam veliku dužnost zahvaliti se mom dragom Enisu za vožnju tijekom sva tri dana i što je time omogućio da Claudia i ja spojimo sva tri datuma i još stignemo na posao u ponedjeljak, od. utorak! Veliko hvala i Claudiji na prelijepom druženju u pravom gothic rock stilu!

Postoji li još nešto da se kaže o dekadentnoj Italiji 2011.? Postoji. Milijun i jedna riječ, smiješak Jyrkija na moj vrisak na Velvet Touch stih 'pretty baby screams', sjećanje na Lost Boys ples, ponovni susret s mojim vampirima... Zato ću reći još samo tri: hvala vam, najdraži!