Iako sam jedva mogla dočekati da The 69 Eyes dođu u Hrvatsku, ludilo koje me je obuzelo nakon što su otišli bilo je još veće... i pomiješano s očajem. Što ako ih opet ne vidim za godinu i pol? Što ako godine prođu prije nego se opet susretnemo? Ova stvarnost kojoj se moram vraćati svaki put kad budem blagoslovljena njihovom glazbom koju obožavam postaje sve teža na mojim leđima. Da li je to zbog prolaska godina ili shvatanja da skoro ništa ne traje zauvijek? Ništa... osim moje duboke odanosti ovom bandu, kojeg, sa svim drhtajima mog crnog srca, zovem ‘’bandom mog života’’.

Nekoliko mjeseci pripremanja i promocije, i sve se svelo na 24. januar 2010. Momci su došli i sve oko mene je dobilo prefiks sna. Druženje prije koncerta s njima i mojom vampirskom sestrom Ivy, intervjui... sve je prošlo u roku nekoliko minuta - tako mi je to izgledalo. A kada je nastup počeo, nisam zapravo bila svjesna da je to to, vječna glazba, srca uz srca u punoj dvorani, znoj i krv prosuti za noć savršenstva... Fanovi oko mene su svi vrištali u istom horu, i u njima sam vidjela odraz sebe od svih ovih godina – svjetlo u očima kada se Helsinki Vampiri ugledaju na stageu. Magija koja se nikad ne može objasniti krutim pravilima okrutne stvarnosti. Magija koja podigne sve tužne duše, čudna vrsta energije (vampirske?) koja kruži kroz svakog ispred stagea i na njemu. Nije važno koliko puta čujem ove pjesme uživo, one svaki put zvuče i osjećaju se intenzivnije, življe – bila sam iznenađena kad sam osjetila suze točno ispod mojih očiju kada je počela “Dance D’Amour”. Čitav koncert je bio događaj koji se ne propušta, od Jyrkijevih trademark pokreta na stageu do Jussijevog flertanja sa bubnjarskim palicama... sve ovo sam iskusila prije, no ovdje, sa svim ovim fanovima iz Hrvatske i Bosne, bilo je utoliko posebnije. Ovi ljudi su čekali dugo vremena da dođu na ovaj koncert, i osjetila sam se sretnom što sam bila u mogućnosti da vidim The 69 Eyes uživo toliko puta, uprkos svim birokratskim lancima i dokumentima i vizama... Himne poput “Wasting The Dawn”, koja je bila posvećena The 69 Eyes Hrvatskoj, “Lost Boys” pa čak i novije – “Dead Girls Are Easy”, isklesale su opet svoj put u moj um, ožegle moje srce još jednom, srce koje je bilo spremno da prsne nakon svega.

Nikad neću imati dovoljno riječi da kažem ili napišem što osjećam za The 69 Eyes. Shvaćam to sad nakon besanih noći pokušavajući da napišem ovaj prokleti izvještaj. Imaju moje srce u potpunosti, to mi je jasno. Prešla bih cijeli svijet samo da vidim ove momke na tren, da čujem jednu jedinu pjesmu prešla bih oceane. Nijedna udaljenost nije prevelika, nijedna cijena previsoka. Otkucaj ovog srca u mojim grudima kuca u ritmu njihovih melodija, i uzdah koji sad bježi s mojih usana je uvijek rođen nakon što čujem Jyrkija kako me pita “some kind of magick… do you feel it?” na mojoj liniji, po hiljaditi put...

Uvijek imam istu misao nakon što svjetla na stageu potamne i naši vampiri nestanu... “ako bi smrt sad došla pokucati na moja vrata, rekla bih ‘dobrodošla’”. No bilo je još nerečenih riječi i tako sam se uspela stepenicama do backstagea i provela još dragocjenog vremena s Baziejem i momcima. Nada se rodila da godine neće proći prije nego ih vidim ponovno, i Ivy i ja smo se tako oprostile od naših dragih gostiju usred hladne januarske noći, dijeleći zagrljaje i neke uspomene za njih tako da nikad ne zaborave koliko nam znače. Sve što mi je ostalo jest da iskažem svoju najdublju zahvalnost Jyrkiju, Bazieju, Archzieju, Timou i Jussiju za sve ove trenutke koje držim kao neprocjenjive darove, darove koji sijaju kada noć pada najtamnija. Posjedovat ću noć jer ste vi u mom srcu, zajedno sa mnom. Posjedovat ću noć do idućeg puta, moji najdraži!